ZAMOLILA SAM SUNCE
 
Ti, ulje moje vatre! Ti, moje rane rano.
Ti, crve duše moje. Ti, željo bremenita!
Kamo li puste sreće da mi je na tren dano
otopiti ti srce, moj stećku od granita!
 
Jednoga vrućeg dana, na kraju kolovoza,
(na usnama mi osta jabukâ miris ranih),
u vinogradu mome dok zorila je loza,
ugledah te uz potok, moj grozdu neubrani!
 
Zamolila sam Sunce da zaslijepi te na čas,
da cjelovom, bez srama, ja dotaknem ti usta,
da blagoslov svoj vatren sa neba spusti na nas.
Ali ga oblak prekri. Ah, tlapnjo moja pusta!
 
Žudnjom i očajanjem za tobom ostah bređa.
Bio si već daleko. Vidjeh ti samo leđa.


ZORA-DJEVOJKA
 
Iz lijepe mire tri grda vraga vire.
Podatno krzno zlatne kune i vidre
ćud eksplozivnu Meduze krije i Hidre.    
Zato u luku me zaobiđi. Širem!
 
Ko nar ćeš mi se rasprsnuti. Još kako!
Okidač stisni – postajem ženka tigra.
To bude onom koji se s vatrom igra
lakomisleno, pa prođe naopako.
 
Da birat može, svatko od slatke smrti
rado bi umro, kad već umrijet se mora.
(Rulet života sve nas drukčije vrti.)
 
Kad već si navro, ja iza sedam gora 
(al pazi, stazu morat ćeš dobro prtit)
puknut ću za te. Bit ću Djevojka-Zora.


PEDESET NIJANSI PLAVE

Oči su moje plave i modrosive.
Smijem se – u njima ogleda se more.
Tek nekad iz dubine ispliva gore
boja patlidžana, lavande i šljive.
 
Kad trunak tuge utisne se u oči,
azur se stvrdne poput čelika, leda.
Kobaltna suza ultramarinsku gleda.
Plač mi niz obraz očinji tirkiz toči.
 
Kada koračaš između mojih leja
i kad poljupcima obaspeš mi lice,
procvjetam sva poput plave potočnice
u boji neba, safira, petroleja.
 
Uberi mi nježno latice kristalnoplave
i spletenu me nosi, ko vjenčić, oko glave.


VATRA
 
U meni plamti oganj pramajke vatre,
žerava moje su ruke, grudi i lice,
zjenice moje vruće o tebi snatre –
svim bićem palila bih te nemilice.
 
Naučit ću te onom što smrtnicima
tek snom je dano naslutiti i znati.
Al svako znanje veliku cijenu ima –
jesi li spreman ogromnom žrtvom platit?
 
Svojom vrućinom ugrijat ću ti hladne
ruke, dok nebu moj dimni stup se diže.
Paljevine su moje nosnice gladne!
 
Ne boj se, dragi, i pristupi mi bliže.
Tiho mi svoje riječi prišapni zadnje.
Predaj se strasti plama što tijelo liže.
​

KUCNIMO SE JOŠ JEDNOM
 
Ti pȍkopa svoje pjesme najdivnije.
Ali zalud, lȕdo, jer s proljeća svakog
svaka tvoja pjesma iz lijesa će lako
svježija proklijat i ljepša neg prije.
 
I uzalud pališ i riječi i sebe.
Ti si Feniks-ptica, vatre se ne bojiš.
U versima svojim zauvijek postojiš.
I dok uskrsavaš, ja stojim uz tebe.
 
Preko čaše stiha poglede ćeš blage,
znam to, čuvat za me i na onom svijetu.
A pepeo tvoj će, obnovljene snage
 
jača krila dati Feniksovu letu.
I riječi će tvoje, muževne i drage,
jéčati bez glasa u zadnjem sonetu.


PJESME U NJEDRIMA
 
Sama obalom šetam. Ispod svilena šala.
Zeleno-modra rijeka kraj mene tiho teče.
Na sipki bijeli sprud bosim bih nogama stala,
ali me sjeta priječi, tuga u grlu peče.
 
Svako me jutro kraj rijeke zatječe u hodu,
ne bih li, nekom srećom, opet ga ugledala,
klipove šaša, oblutke kamene u vodu
zelenkastu dok baca. Ovog bih puta znala
 
da pjesme njeg've to su. Ja bih ih još u u letu
međ njedra skrila i modrim valima ih krala.
Lake i teške pjesme čuvala bih ko svetu
vodu na dlanu, vjerno. Rijeci ih ne bih dala.
 
Sada tek skupljam ih na žalu, izbačene i nage,
i otimam od mulja, voden-božura i vlage.


RAZLIČITOST
 
Ponekad vidiš lica slična,
pa kažeš – Vidi, baš su isti! –
Ista i jaja poslovična
kada za doručak ih slistiš.
 
Gledaš stablo – kada prolista
isto lišće na njem izraste.
Dva slona i dva mrava – ista.
Pa iste su i dvije laste.
 
Iz sasvim druge perspektive,
gosti bi s drugoga planeta
rekli – Ovdje Isti žive;
kakvo jedinstvo istog svijeta!
 
Al ne bismo dugo mogli im kriti
u istosti kako smo različiti.

​
​I STVORI PJESNIK DRÚGU
 
I stvori pjesnik drúgu
od vlastitoga rebra.
Isklesa sebi kulu bjelokosnu.
(Njome odagna tugu.)
Trak mjesečeva srebra
uplete nježno u tu ružu rosnu,
u tu pogaču posnu
svu od šećera. Ševa
posta ona, i kuna
zlatna, jesetra, žuna –
meka pera, krzna i milog pjeva.
Onda je, tu, pred svima,
prekrije, golu, svojim stihovima.
 
Mirisima je raznim
òvi. Vode, oblaka,
vjetra, zemlje, kaline cvijeta bijela.
U posudama praznim
miješaše, kréta laka,
uzdahe vajne i vonj svoga tijela.
Al još ne bješe cijela…
Nadoda zemnog praha,
prstohvat rajskog bluda,
plȁča, pjesničkog truda,
pokore gorke i vapaj svog daha.
Doda utjehe malo,
malo nade, jer više ne bi stalo.
 
Ljubavi stavi môre
cijelo i nebo velje.
U svoje pjesničke, zlatne i bajne
tad uvede je dvore…
I započe veselje.
On otkri joj svoje najveće tajne:
stihove jošte sjajne
ispod čekića, nove,
óde, rime i basne,
i metafore jasne
i one skrite. Pokaže joj snove
koje i budan sniva,
purpurni cvijet u koji verse skriva.
 
I veseli su bili.
I cjelove si krali.
U permafrostu drhtali od strasti.
Iz Jeniseja pili.
Al tad još nisu znali
da mrki bozi, u čijoj su vlasti,
u okrutnoj su slasti
posadili zlo sjeme.
Njoj teško bude jako.
(I on je krišom plako.)
Zar ljubav ikad može postat breme!
Reče joj: „Milost plati,
i na odlasku, stihove mi vrati.“
 
Pa tko da shvati ljude?
(Bogove, kako tako.)
Vrag baš do svake sreće puta nađe!
Koji su sudbe hude,
među njima ovako
počne nesklad, i nesloga, i svađe.
Potonuše im lađe
i sve se na zlo dade.
On spali verse njene,
ona ga gurat krene –
u metežu mu … krinka s lica pade!
I bozi na nebesi
zgranuše se. No, konac priču resi:
 
Ona, kad vidje ga bez maske,
onako gola mu … pobježe iz skaske.